Kratka priča ili esej na temu elitemadzone.org

I tako, naletim danas na jednu simpatičnu pričicu pa reših da je podelim i na ovom mestu:

Godina je 2013-ta. Vozim se svojim Harley Davidson motorom na jedinu slobodnu teritoriju sa nezavisnim internetom koja je preostala. Lajkoni su preuzeli sve. Prolazim kroz porušene gradove, koji me gledaju avetinjski. Nema poziva da svratim u njih. Prazni su, i bezdušni, i ne nude ništa. Radost je nestala.

Počelo je tako što je fbook pošeo da emituje svoje subverzivne poruke preko interneta. Prvi lajkoni su nastali tako sto su sami prihvatili to da budu. A onda je nastala represija. Svako je morao da klikne na lajk dugme, i time bi postajao lajkon, jer je to značilo da je svojevoljno aktivirao elektro-magnetne talase koji su ga obeležavali kao stoku, i pretvarali u zombija. Kasnije je uveden i f-chip. Retki koji nisu prihvatili to, morali su da beže i da se kriju.

Stižem na teritoriju sa jedinim slobodnim internetom.

“Koliko nas je ostalo? Da li ću sresti jos nekog slobodnog?”

Dok mi se te misli motaju po glavi, ulazim u podrum jedne napuštene zgrade, po uputstvu sa zaštićene radio stanice koju sam slušao.

Gomila kompjutera. Lampice svetle na f-ruterima, i prašina je svuda okolo, tastature su netaknute dugo vremena, tako da znam da je sve ovo napušteno na brzinu, i da dugo ovde niko nije bio.

Uključujem jednu kantu, i istog trenutka se pojavljuje logo F-OS. Znam da moram brzo da reagujem i da se zakačim na slobodne rutere, da zaobiđem F-internet, inače ce me odmah locirati.

Uspevam.

Pokušavam da nađem neki još uvek slobodan sajt, koji nisu zarazili lajkoni. Kucam adresu elitemadzone.org, s nadom da ću tamo naći nekoga. Jedan od retkih sajtova gde je moguće izraziti slobodnu volju.

Opet pustinja. Nigde nikoga. Niko online. Forumski postovi govore neku odavno ispričanu priču, emitujuži energiju čežnje i želje za razgovorom i odgovorima.

Odjednom vidim korisnika da je online. Neki matematičar. Gledam u spisku skoro napisanih postova, i vidim da je odgovorio na neko pitanje na forumu. Verovatno sluđen i izbezumljen stvarnošću, odgovara na pitanje koje je odavno postavljeno, kao da se ništa ne događa i da je sve u redu. Piše i učestvuje na temi sa istim žarom kao nekada.

Nema odgovora. Tišina.

Ulazi u diskusiju sa samim sobom, i stvara dilemu. Iz svakog slova se oseća čežnja za živom vatrom razgovora koja je nekad bila tu, a sada su samo mrtva slova, i nikog iza njih.

Hladan čelik na vratu me prekida u pisanju privatne poruke koju sam hteo da mu pošaljem.

Lajkon.

Prvo što sam čuo od njega je bilo-“Lajkuj…”

Znam da ništa drugo neću ni čuti. Hladan čelik njegove mačete mi se već urezuje u vrat. Prezirem sebe što mi je popustila koncentracija, i što sam dozvolio emocijama da me obuzmu dok sam čitao forum. U tom trenutku, smrtnu tišinu prekida poznati zvuk pristiglog komentara statusa, na njegovom Fandroidu.

To je bilo dovoljno. Samo jedan trenutak. Da mu odmaknem sečivo sa mog vrata, i da mu napravim šalter na grudima mojoj skraćenom sačmarom. Brzim okretom sam lice u lice sa njim. Dok umire, gledam da li ce se pojaviti makar trun ljudskosti u njegovim očima. Nema ljudskosti. Samo beživotne oči zombija, koje i u zadnjim trenucima života izgovara :”lajk…” Ni tuge. Ni kajanja. U očima mu je samo bes što nisam lajkovao.

Autor nik “davidoffi” a priču možete pročitati na sledećoj adresi:

http://www.elitemadzone.org/t436807-Kratka-prica-ili-esej-na-temu-elitemadzone-org

Naravno, ako vam se sviđa obavezno lajkujte, šerujte itd.

Napišite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Polja označena zvezdicom su obavezna!